Nostalgične i druge priče iz Bosne

Rijetko je ko, dok sam ja bio mali, imao razvedenu vodu po kućama. Naša kuća je bila najveća u Novoj Mahali, i imala je razvedenu i vodu i kanalizaciju, ali mi se čini da je vrlo rijetko bilo vode, iz kog razloga, ne znam ni sam.

U Višegradu je neka vlast, možda austrijska ili ona za Stare Jugoslavije, napravila desetak metalnih česmi i postavila ih na sve najvažnije lokacije u gradu. Česme su napravljene od ljevanog željeza, ili od neke legure (nikad nisu hrđale), imale su reljef u formi udubljenja, bile su visoke oko dva metra, te imale široko metalno korito.

Oko česme su se od ranog jutra skupljale žene, djevojke,djeca, a najveća bi gužva bila negdje oko akšama, kada je svako dolazio da se obezbjedi vodom za noć i sljedeće jutro. Tada bi se tu formirao cijeli narodni zbor, razvila bi se priča. Neke bi nasule vode u kante i u bokale, i stupale u priču, a neke su zadugo čekale sa praznim sudovima, kobajagi da na njih dođe red. Uz žene su dolazila I djeca, koja bi se onda oko skupljenog svijeta igrala ganje, trčala i cičala. Pojedine žene bi se toliko zanijele pričom, da bi ih neko od ukućana počeo dozivati s prozora, ili sup o njih slali nekoga od ukućana sa porukom da se više vraća jer babo i majka nemaju čak vode ni za kafe.

Preko dana, za velikih vrućina, skupljala su se djeca oko česme. Neko bi se dijete popelo na korito i začepilo prstom slavinu, a onda bi malo otčepilo, da mlaz šikne ustranu i da pokvasi one oko česme. Ovi su pak, sa svoje strane, kobajagi bježali, a ustvari se ponovo vraćali i vriskali od zadovoljstva kad bi ih dohvatio mlaz vode.

Zimi bi ostavljali česmu da voda teče po svu noć, da se ne bi zaledila. Ujutro bi se nahvatale ledenice svuda okolo, posebno su ogromne ledenice visile sa korita, ali voda je u slavini i dalje tekla. Ponekad bi se formiralo široko zaleđeno polje oko česme, pa bi se djeca “plazala”, a stariji su oprezno pristupali, pazeći da ne padnu i da se ne “razbiju”.

Na česmi smo često prali kupljeno ili ukradeno voće, dudove i džanarike iz komšijskih bašta.Mada je pored česme stajala ploča sa natpisom da je zabranjeno pranje veša i kupanje, neki to nisu poštovali, pa bi žene donosile veš da ga isperu.

U Novoj Mahali pamtim četiri lokacije gdje je bila česma, svakako je meni bila najvažnija ona kod naše kuće, na raskršću ulica Hasana Veletovca i Hamida Beširevića. Tu me mama često slala da naspem vode. Ta česma više ne postoji, mislim da nema više niti jedne u Novoj Mahali. Ono što me je iznenadilo, kada sam ljetos bio u Višegradu, jeste da je ostala česma u Čaršiji, ona kod džamije na početku Titove ulice (vidi sliku).

jedina preostala cesma

Bez auta sam, ali nije mi ni mrsko. Lijepo je jesenje predvečerje, ustvari već je mrak. Volim se ja provozati trolejbusom kad nije špica, od Jezera pa sve do Mojmila. Obično ima mjesta da se sjede, a bude i interesantnog svijeta u troli.

Međutim kad sam došao kod okretnice na Jezeru, vidim neki je zastoj, trolejbus mi otišao, ali eno ga jedva miče u koloni, možda ga i stignem. Razgulim tako pješke niz Koševo. Onde kod onih ohrdanih nebodera na Koševu uvijek neko parkira dijelom na tek uređeni i visoki trotoar, ili jednostavno stane da kupi nešta u pekari ili ćevabdžinici, pa se stvara čep na i inače uskoj i veoma prometnoj ulici.

Skoro sam stigao trolu kod stadiona, ali ona mi ipak izmače. Od Zetre nadiru auta, tek mi je sad jasno što je zastoj. Torabi je uzrok, vraćaju se raja sa seansi čuvenog iscjeljitelja. Mnogi vuku sa sobom paket od šest flaša vode iz pivare, vode što je skupila svemitrsku energiju iscjeljitelja, pa je sad postala Abu Zemze. Ne mogu da civare prosvjećenu vodu, devet je to kila vode, pa probaju zaustaviti taksi, ali su taksiji puni.

Nastavim pjehe tako, sve do parka pred Drugom Gimnazijom. Sad se je ona gužva smanjila, pa ću sačekati na stanici između dva parka. Ogladnio sam od šetnje. Kod pumice nisam mogao jesti, pa mi ona spakovala zeljanice. E sad, dok čekam trolu, mogu i malo pojesti. Jedem tako, kad vidim blizu mene nekog cuku kako besciljno i tromo luta. Priđem mu i dadnem malo pite. Neće ni da je pogleda. Bogami je pita dobra, a sa cukom nešta nije u redu. Bolestan je, jedva se drži na nogama. E nema ovdje one životinjske ambulante, ko u Holandiji. Nazoveš i oni dođu i pokupe jadnu životinju, odvedu je u životinjsku bolnicu.

Sarajevo je puno jadnih cuka, udruženih u mala društva, što se ko izgubljeni i propali ljudi okupljaju na njima poznatim mjestima. Nema još ništa od životinjskog azila, niti je i jedna gradska opština uradila šta da ispuni obavezu brige o ovim životinjama.

Dolazi trola broj 107. Prilično je puna, još su tu ostaci Torabijevih obožavalaca, natovareni litrima vode. Nema mjesta za sjesti, a meni srećom niko i ne nudi da sjedem, mlad sam ja još, drago mi da tako mislim.

U Sarajevu ima i veoma mnogo Roma. Odnekud ih je naselilo, i budu često u trolejbusu sa Dobrinje. Valjda žive negdje tamo u drugom entitetu. Dosta male djece prosi ispred zaustavljenih automobila na semaforima. Oni malo stariji nalijeću na, sa onim priborom za pranje na automobilska stakla.

Prošli put se je jedna grupa ciganskih mladića, u zadnjem dijelu trole, ponašala zaista nasilnički. Derali su se na sav glas, a rječnik im je bio pun psovki i najgnusnijih vulgarnosti. Vikali su malo na ciganskom, malo na našem jeziku.

Ovaj put je tu do mene sjedila sasvim mlada žena, ustvari djevojčica, mogla je imati šesnaestak godina. Nije imala ni četrdesetak kila, imala je dobro zrikave oči, a na krilu je držala dijete od godinu-dvije. Do nje joj je sjedila majka, i pričala sa dvije žene, koje su sjedile iza njih. Iz priče saznah kako je to djevojci –ženi već treće dijete. One dvije žene su joj savjetovale da joj je dosta i da više ne rađa.

“Hoću bogami, rađaću dok još mogu, dok su mi karike dobre”, odgovara im mlada žena

“Ja. ja, važne su karike bogami, neka ona rađa dok su joj dobre”, podržava je majka.

Izađoše kod Skenderije, gužva se raščisti. One dvije žene ostadoše da diskutuju i da se smiju majci i ćerki sa “dobrim karikama”. Meni baš tu ništa nije bilo smiješno, jadna će biti sudbina djece koju je rodila majke-djete, sa dobrim karikama.

Moramo ići u Višegrad, brat i ja. Nekim poslom, zaostalim od vremena nekadašnjeg življenja u ovome gradu. Nisam mislio da ću, nakon onih strašnih događaja i pogroma bošnjačkog stanovništva, ikada više vidjeti grad u kome sam proveo trinaest prvih godina života.

Lijepo je vrijeme, istina pretoplo. Napuštamo Kanton Sarajevo, veliki pano  nas obavještava da ulazimo u Republiku Srpsku. U Ljubogošti  je zastoj, pravi se novi most preko Mokranske Miljacke. Za nama se čuju policijske sirene, jedan policijski auto i policijski kombi, pretiču vozila. Zaustave se na nekom mjestu, pa onda opet pretiču sa upaljenim siurenama i plavim svjetlima. Tako sve do raskrsnice kud se skreće za Sokolac.

Odatle je preko Glasinca saobraćaj sve rjeđi. Kafana pred  Han Sjenicama je zatvorena, a predio od Sjenica do Rogatice izgleda potpuno pust. Rogatica se rastegla duž puta, neodržavane kuće ostavljaju  depresivan utisak . Fabrike na ulazu u mjesto ne rade vec decenijama.

 Vozimo se pored Rakitnice, pa kanjonom Prače. Od nekadašnjeg restorana u Brčigovu nema ni traga. Na sporednom putu pored  bivšeg restorana gomile smetlja. Pred njima zaustavljeno auto, vozač  mokri u travu kraj puta.

U Ustiprači putokaz prije raskrsnice za Goražde i Dubrovnik. Imena oba grada na putokazu su izbrisana, ostala su su samo imena Višegrada i Beograda.  U Ustiprači je obnovljena džamija. Na jednom zidu grafit Delija, navijača Zvezde.

Vozimo se pored Drine, ukroćene branom kod Višegrada. Put većim dijelom prolazi kroz tunele, koji imaju rasvjetu, ali radi samo nekoliko sijalica. Pretičemo kombi sa italijanskom registarskom oznakom UD (Udinese). I u Međeđi nas dočekuje vitko minare džamije.Mjesto izgleda sasvim pusto. Sjetih se nekadašnje Međeđe koja je najvećim djelom potopljena jezerom. Bilo je to ljupko i pitomo mjesto na obali brze Drine. Sada sve prekriva vodena masa jezera neprirodno uvaljenog među brda obrasla šikarom.

Na ulazu u Višegrad s desne strane stare barake još od vremena građenja brane, još uvijek u njima neko stanuje. S lijeve strane je selo Nezuci, nekoliko stogova sijena pored puta ukazuje da su se i tu vratili neki bivši stanovnici.

Hidrocentrala u Bajinoj Bašti je u remontu, pa je brana podignuta i Drina u Višegradu ponovo ima nivo koji  je imala nekad davno, prije izgradnje brane. Most Memed Paše Sokolovića se pokazuje u svoj svojoj ljepoti, mada je kamen u donjim dijelovima kula (stalno potopljenih jezerom) potpuno potamnio. Iako nema jezera, tok Drine nije ni izbliza onakav kakav ga pamtimo iz vremena prije brane. Nema onih lijepih bukova, ne vide se Police, nekadašnje najpopularnije kupalište višegradske mladosti.

Na ušću  Drinu, mjestu koje smo zvali Sastavci, Rzav je sasvim mali. Kod izgradnje brane napravljeno mu je široko korito,ogradjeno kamenim zidom. Korito je sada skoro suho,  ispunjeno rijekom sasvim na kraju, u širini ni petine korita. Najveći dio vode Rzava odvojen je u Srbiji za potrebe jezera na Tari, pa je nekadašnja poprilično mocna rijeka sada pretvorena u malo veci potok.

Prolazimo preko novog mosta preko Drine (napravljenog prije užasne agresije na grad). U našem Garču, gdje je nekad bila naša zemlja, je izgrađeno potpuno novo naselje. Neposredno iznad vrela, uvijek tekuće česme na Mezalinu, je napravljena kuća, pa sad izgleda kao da voda ističe iz same kuće. Na kući se, ne znam iz kog razloga, vijori italijanska zastava.

Parkiramo u Novoj Mahali. Dvije stambene zgrade u Novoj Mahali su u jadnom stanju. Posebno zaleđina zgrada ima skoro potpuno otpalu fasadu. Iz ulice koja sada nosi ime Užičkog korpusa (!)ulazimo u našu bivšu ulicu. Ranije se zvala ulica Hamida Beširevića, sada se zove Karađorđeva. Hamid Beširević je jedini narodni heroj iz višegradske opštine.Kuća u koj je stanovala familija narodnog heroja je skoro sasvim srušena, ostali su ogoljeni zidovi zarasli u zelenilo.  Nekoliko bliskih  rođaka, Beširevića, se u posljednjim zločinima pridružilo ogromnom broju ubijenih Višegrađana.U jadnom su stanju su i još neke kuće bivših stanovnika, koji su bili primorani da bježe iz grada. Oni koji su još živi žive daleko od Višegrada, najviše ih je u Švedskoj.

 Bivša zgrada kina je takođe u ruševnom stanju. Višegradsko kino je nekada bilo centar kulturnog djelovanja, i za njega su starim Višegrađanima vezane mnoge lijepe uspomene. Teško je zadržati pogled na potpuno ruševnoj zgradi.

Do kina je moja bivša osnovna škola u kojoj je sada kao neki Poslovni fakultet. Uređeno je prizemlje jednog dijela, a u drugom dijelu je spomen učionica Ive Andrića. Sjećam se da je tu na dva metra od tla bila ploča sa horizontalnom srtom koja je pokazivala nivo vode koja je u velikoj poplavi u devetnaestom vijeku potpuno potpila grad.

Pred Domom Kulture je kafana. Samo je jedan sto slobodan. Muzika je neutralna. Naručujemo kafe i kiselu. Kisela voda je “Sarajevski Kiseljak”. Preko puta kamion "Komunalnog" istresa kontejnere. Mora se priznati da je grad prilično čist.

Sa nama sjedi i čovjek  starosjedilac Višegrada. Moja je generacija, u penziji je. Sjeća me se iz škole, kako sam jednom u školi držao predavanje umjesto nastavnika. Kaže da u Višegradu ne radi ni jedna fabrika, a pred rat je u nekoliko fabrika bilo kojih pet-šest hiljada radnika. Najpoznatija je bila drvna industrija “Varda” I hemijska industrija “Terpentin”. Jedino radi hidrocentrala “ Višegrad” koju je početkom agresije htio da sruši Murat Šabanović. U opštini ne živi ni polovina bivšeg broja stanovnika, a u samom gradu se skoro potpuno izmjenio sastav stanovništva. Bošnjaka više nema, Srbi starosjedioci su se iselili u velikoj mjeri, dosta ih je pomrlo. Dodaje kako se osjeća strancem u vlastitom gradu.

Ispod policijske stanice, čiji su pojedini zidovi na zaleđu zgrade takođe bez fasade i sa razbijenim prozorima, je bivši zatvor, u kome je danas uprava katastra. Tu je i ulaz u pijacu koja se sastoji od desetak tezgi na kojima se prodaje jeftina obuća i  odjeća. Kod ulaza napuštena radnja, koja se prodaje, na staklu izlijepljeni plakati koji reklamiraju novu knjigu Vojislava Šešelja. Neki jadan olinjali pas lutalica nas uplašeno pogleda. Na pijaci nema nikoga da nešto kupi.Prije su vozom  dolazili prodavci voća iz Srbije, prodavali lubenice i grožđe,spavali su noću na pijaci I ostajali danima.

Na Rzavskom mostu se popriječila policijska kola, dok radnici uz pomoć dizalice mijenjaju sijalicu na uličnoj rasvijeti. U čaršiji, nekadašnjoj Titovoj ulici (koja se sada zove ulica kralja Petra I) ne vidimo nikoga poznatog. Ulazim u poslugu da kupim flašu vode. Ispred mene pred kasom dvojica. Svaki kupuje samo po kutiju sarajevske Drine.

Na oglasnoj ploči džamije samo jedna smrtovnica sa zelenim okvirom. Na oglasnoj ploči kod samog mosta smrtovnice umrlih pravoslavaca. Ima ih jako puno.

Ipak mi se neko srdačno javi. Stariji čovjek vodi za ruku malog dječaka. Sjetio sam se Želje, bivšeg komšije. Pita za svu moju familiju, zove na kafu. Kažem mu da se još sjećam sprovoda njegove pokojne majke. Umrla je mlada, bilo mi je tada pet-šest godina.  

Ulazimo u sud. Prvo u prijatno hladan hodnika, onda u neuglednu mračnu prostoriju.U prostoriji  je neopisivo vruće. Meni neizdržljivo, pa izlazim napolje da promijenim već mokru majicu. Zaposleni pokusavaju biti ljubazni , možda zato jer smo u društvu sa lokalnim uglednikom, ali se situacija iskomplikovala, pa nas šalju u katastar. A katastar je u bivšem zatvoru.

Tu srećemo i jednog starijeg čovjeka, povratnika u selo Nezuke ( gdje smo na ulazu u Višegrad vidjeli one plastove sijena). Kaže nam da se u sam grad vratilo možda dvoje-troje Bosnjaka, u selima ima nešto više. Poznaje našu familiju, sjeća se da je naša sestra svirala harmoniku na priredbama. Dok pricamo cujem ezan sa dzamije, petak je i vrijeme za dzumu.

Poslije u čekaonu dođe još jedna žena. Govori  ekavski. Rođena je u Višegradu, čim je završila srednju školu otišla je u Srbiju, sada živi u Užicu. Otac je još uvijek u Višegradu, živi sam. Pitam je kako je u Užicu. Kaže tako, tako, kao i svugdje. Bila je u Sarajevu, na Ohridu, svugdje isto. Ne kaže kako je to isto.

Ulazimo u kancelariju. Opet prilično ljubazna službenica. Dok pali cigaretu kuka kako joj je danas sve kompikovaniji od komplikovanijeg slučaja i da jedva čeka da dođu tri sata. Srećom da je petak Ona nas onda šalje kod notara.

Prostorije u kojima je smješten notar su sasvim drugačije od onih državnih (koje izgledaju kao da nisu okrečene decenijama). Na ulazu zlatna ploča sa grbom Republike Srpske i natpisima na oba pisma, ime i prezime notara latinicom i ćirilicom. Unutra nekoliko prostorija, luksuzno opremljenih. Ima I zaštitar, i atraktivno obučena mlada sekretarica koja govori ekavski, i stručna pravnica koja takođe lijepo izgleda. Niko ne puši, sve prostorije, pa i sam ulaz su pod video nadzorom. Pravnica, na monitoru preko puta nje, ima kontrolu nad svim prostorima i svim zaposlenima.

Atraktivna pravnica nam poslovno saopštava da je ovu stvar nemoguće danas završiti. Previše je komplikovano. Moraćemo opet doći.

Na odlasku kod Osojnice se zaustavljamo i slikamo ćupriju. Pošto je brana u Bajinoj Basti dignuta, i jezero oteklo, ovo je jedinstvena prilika vidjeti most u cijeloj njegovoj visini.

Putem ka Međeđi pretičemo neki automobil, koji je sa obje strane zabio zastavu države Srbije, onu sa bijelim orlom. Nisam stigao vidjeti da li su mu bosaske ili srbijanske tablice na autu.

Jesen je počinjala rođendanom moje majke, 21-og septembra. Prije toga, na tri dana, je bio rođendan njenog unuka Emira.

Nema više ni nane ni unuka. Oboje su poginuli ni krivi ni dužni. Nanu je na ulici udarilo auto, njenog unuka, moga sestrića, je nekoliko godina kasnije pogodila zločinačka granata na Markalama.

Unuk je bio naslijedio stan od nane. Početkom rata se oženio, morao otići sa Grbavice, na koju se nije nikad više vratio. Njegova žena je prodala stan u ulici Rave Janković, tamo kod Željinog, ondje gdje se nekad okretao dvospratni autobus broj 12.

Dolaskom jesenjih magli naviru sjećanja na jeseni provedene u tom stanu, sjećanja na rahmetli oca i majku. Otac bi sjedio u kraju duguljaste kuhinje (sve su skoro kuhinje na Grbavici bile tako iste, duge a uske), okružen dimom cigarete čitao novine ili slušao radio. Kada bi čuo da iznad Željinog zapišti lokomotiva ćire, izašao bi na balkon da pogleda kroz uski prolaz između zgrada, na mali dio vidljive pruge na brdu. Vidio bi za trenutak voz koji je klaparao spuštajući se sa Bistrika ka Staroj stanici. Otac je preselio iz Višegrada kada mu je bilo 55 godina, i uvijek je ostao željan svog rodnog grada, kao što sam i ja sada iz tuđine uvijek željan svoga rodnog Sarajeva.

Jesen je donosila brige. Valjalo je kupiti ćumur, smjestiti ga u male šupe u podrumu. Svako je imao malu supu , odijeljenu od drugih stanara letvenim pregradama. Ložilo se stalno obično samo na jednom mjestu, u  "prikljucak" u kuhinji, a popodne i navece i  u onoj većoj sobi. Bile su samo dvije sobe u stanu. Tako je bilo skoro kod svakoga na Grbavici. Jedna primaća i jedna spavaća. Nije bilo dječijih soba. Neko je uvijek morao spavati u primaćoj sobi, gdje su se  naveče razvlačili kauči, a ako bi došli gosti, onda su se prostirali i dušeci po podu.

Poslije peći na ugalj u modu su došle naftarice. Najbliža benzinska pumpa je bila na Vrbanji. Lož ulje se nije smjelo unositi u sutobuse. Tako sam svaki treći dan morao sa Vrbanje, nekih dva-tri kilometra od Grbavice 2, donositi na rukama kanister sa deset litara lož ulja.

Kotlovnica kod nebodera u ulici Đure Salaja ( uz Miljacku) je takođe bila na ugalj. Zagađivala je sve oko sebe, svojim crnim dimom i čađi. Dim se uvlačio u naš razred u Trećoj Gimnaziji, mogao si mu vidjeti sivi nivo od kojih tridesetak cm.,kako lebdi iznad crnog, nekim uljem namazanog, drvenog poda. Teški smog se uvlačio u kuće, pa kad se otvori kuhinja nije se znalo šta je gore, duhanski dim iznutra, ili onaj pogibeljni dim izvana.

Dolaskom jeseni dolazile su i utakmice na Željinom. Kad nismo imali para za kartu, ili kad nas niko od nepoznatih starijih (“Čiko, mogu li s tobom?!”) nije htio uvesti za ruku, kao svoje dijete, penjali bi smo se na brdo Šanac, iznad igrališta, i kao iz aviona pokušavali gledati utakmicu. Istovremeno si morao paziti da se ne klizneš na klizavu glinu i da se ne otisneš niza strmu stranu.

Gomile lubenica na ulicama ljeti, u jesen bi bile zamijenjene gomile kupusa. Dolazili su seljaci iz Semberije i po cijeli dan prodavali kupus u  vrećama. Morali su  i noćivati kraj njega. Na pijaci se kupovao “sjenički sir”. Seljaci sa Sjeničke visoravni iz Sandžaka su donosili na prodaju kace ovčijeg sira, kojega su skupljali po planini cijelo ljeto. Rijetka je bila kuca koja bi docekala zimu bez kace ovoga bijelog sira.

U jesen se stan osjećao na esenciju. Mama je kiselila šarenu salatu, paradjz-paprike, i one babure koje su se punile izribanim kupusom. U kavonoze ( velike staklene tegle) se kiselio isjeckani kupus, pravila se “sijeca”. Sijeca bi prva nadošla, pa se mogla jesti kroz nekoliko dana.

Za lijepih jesenjih dana smo išli s rajom iz razreda, preko brda, u Miljeviće, kod našeg školskog druga Marka, Vuletića, da igramo lopte. Danas bi to bilo kao da smo išli u drugu državu.

S dolaskom jeseni često su nastupale nestašice u prodavnicama. Najčešće bi nestajalo mlijeka, pa su dede i babe, oni koji su imali unuke, male bebe ili malu djecu, morali rano da ustaju da stanu u red za mlijeko. Usput bi kupili i polubijeli hljeb, dok ga je još bilo.

Poslije se jesen na Grbavici prepoznavala po dugim redovima automobila koji bi se nanizali u redu za benzin. Pored pumpe na Vrbanji napravila se i pumpa kod “Strojorada”, pa onda ona kod mosta Bratstvo-Jedinstvo. Od svake pumpe bi se poredala auta u niz od skoro kilometra. Neki su vlasnici automobila ostavljali svoje ljubimce i preko noći, u nadi da će sutradan doći benzin, i da oni tako neće izgubiti red.  

U jesen se išlo i na planine. Na Bukovik, na Šavnike, ili na Romaniju u dom “Slaviše Vajnera Čiče”, ponekad na Bijambare, ili na Treskavicu. Oktobar je bio najljepši mjesec za planinarenje. Sunce je znalo još uvijek biti ugodno,a nije bilo prevruće. Rijetki su bili oni koji su znali “koje gljive valjaju”, pa su ih brali i jeli, drugi ne bi pojeli gljivu ni za živu glavu.

Bile su to jeseni dječačkih i mladićkih dana, kojih se rado sjećam. Grad je nezadrživo rastao, Grbavica je postajala sve bliža centru, jer su se iza nje počeli nizati Hrasno, Otoka, Alipašino……..

Ne sjećam se tačno koja bi to godina mogla biti, 1956., ili sedma možda. U kuću je stigao radio. Otac se peo uz stepenice i slavodobitno nosio ispred sebe skupi aparat. Za njim su isli ostali. Otvaranju paketa je prisustvovala cijela familija.

U paketu je bila drvena kutija, oblijepljena sjajnim braon furnirom. Radio, radio je to! Koja je marka bio, mislim da je pisalo Triglav negdje na njemu.Sprijeda je bio prekriven platnom oker boje, platno je bilo ukrašeno diskretnim cvjetnim motivima u istoj boji. Na donjem dijelu je bila staklena skala, na kojoj su u nekoliko redova odozgo nagore, pa malo u koso, ispisane imena stanica. Kad se upali radio skala bi postala zelena. Stanice sam posloije znao napamet. Bilo je tu nekoliko domaćih, Beograd, Zagreb, Sarajevo, Titograd, Ljubljana, a više je bilo stranih: Berlin, London, Hilversum, Budimpešta, Rim... Sa obje strane skale su bila dva velika bijela bakelitna dugmeta, u stvari dva kola čija je površina bila nareskana da se ruka ne kliže kad okreće kolo. Lijevim se pojačavao zvuk, a desnim su se birale stanice. Sa lijeve strane je bilo “magično oko”, kad bi se stanica približavala dolazila bi sa strane u oku plava svjetlost, i kad bi se stanica udesila oko bi svjetlilo plavom bojom.

Radio je promjenio život u kući. Slušale su se vijesti, muzika. Narodna muzika je bila u emisiji “Pjesme i igre naših naroda”, pa su bilo izmješane narodne pjesme iz cijele Jugoslavije, i dalmatinske i slovenačke, međimurske, slavonske, bosanske, šumadijske, makedonske,vranjanske..... I mi smo to tako prihvatali, sve su to bile naše pjesme.

U Višegradu smo uglavnom slušali Radio Beograd, Sarajevo se slabo čulo. Na Beogradu je udarac gonga označavao tačno vreme. Bilo bi 12 časova kada su davane podnevne vesti, a nakon toga “Izveštaj o vodostanju”.Čitali su ga na ruskom, francuskom i srpsko-hrvatskom jeziku. Ja sam zapamtio redoslijed kako su se pojavljivale koje rijeke i  gradovi na njima. Počeli bi sa Dunavom, kod Linca, pa onda Beč, Budimpešta, Bogojevo, Novi Sad, Bezdan itd. Čekao bih da dođe na red “Reka Drina”, a onda bi pročitali vodostaj u Foči, Višegradu i Zvorniku. Bio sam ponosan, pogotovu kad pročitaju ime moga grada na francuskom. Tako je eto i Višegrad ulazio u spisak nekih svjetskih gradova što se spominju na radiju.

Radio je imao i kratke talase, i otac bi u osam sati “našao Ameriku”. Javljao se radio Vašington, u emisiji na srpsko-hrvatskom jeziku. Otac bi pažljivo slušao, javljali su o novom incidentu na albansko-jugoslovenskoj granici. Onda bi komentator Grga Zlatopera u ime američke vlade komentarisao svjetska zbivanja.

Subotom naveče se davalo “Veselo veče”. Jedne subote se emitovalo iz Zagreba, a druge iz Beograda”. Učestvovali su najpoznatiji glumci. U zagrebačkoj emisiji je bila najsmješnija Nela Eržišnik, koja je glumila čistačicu Maricu Hrdalo. U beogradskoj emisiji su nas nasmijavali Miodrag Petrović Čkalja, te Mija Aleksić.

Nedjeljom su se slušali prenosi utakmica. Nije se više moralo stajati na ulici, ispod zvučnika na banderi, zajedno sa ostalima ljudima, i slušati prenos. Radivoje Marković iz Beograda, sa svojim promuklim glasom, i Mirko Kamenjašević iz Sarajeva, su bili najpopularniji reporteri. Crvena Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo su bili glavni timovi. Poslije  prenosa bih se zatvorio u sobu i  imitirao radio reportere. Beara je bio najbolji golman, Kostić je pogađao gol iz velike daljine, a Šekularac je najbolje driblao.

Radio je bila najdragocjenija stvar u kući. Nije mu se smjelo onako bez veze prilaziti,  i valjalo ga je paziti ko malo dijete. Često je krčao na sav glas, nekad je stanica bila nejasna, pa bi otac stavio naočale, kleknuo na pod i polako uštimavao stanicu. Komšinica Devlethanma je dobila radio od sina iz Švedske. Njen radio je posebno puno krčao. Devlethanma je rekla da pustimo radio na miru i : “Da mu treba vremena da se svikne na naše stanice!”

Dolaskom u Sarajevo, došao je sa nama i radio. U Sarajevu smo 1962. prešli na sarajevski program. Tada je već Sarajevo skupa sa Beogradom i Zagrebom pravilo Veselo Veče. Posebno je bila popularna humoristička emisija nedjeljom u jedan sat, u kojoj su učestvovali najpoznatiji sarajevski glumci. Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić su igrali Momu i Uzeira. Po njima je narod nadio imena dvojici istih nebodera na Marijin Dvoru.

Sredinom šezdesetih pojavli su se tranzistori. Narod je masovno išao u Italiju i pored šuškavaca i venecijanskih galijica i sintetičkih vindjakni donosio i  tranzistore. Sad je već svako u kući mogao imati mali radio i naveče ga držati kraj jastuka i slušati po želji. Stari radio se je pokvario, pregorila je neka “Filips”-ova”lampa, i ostavljen je negdje u stranu. Radio aparate, smještene na centralno mjesto u kući i prekrivene vezenim miljeom, zamjenili su televizori. 

Ima jedna ulica, počinje ona preko puta Vijećnice, i penje se ka Bistriku. Završava se pred stepenicama koje su prije vodile do početne stanice žičare za Trebević. Ulica je dio moga djetinjstva, jer sam mnogo dana i noći proveo u kući moje tetke Feride Ljubunčić. Dolaskom partizana ulica je preimenovana u ulicu Dimitrija Tucovića, a moja tetka i svi drugi su je zvali Šahinagićeva, kako se ranije zvala, a mislim da joj je danas vraćeno prijašnje ime.

Na njenom početku, od Obale Pariške Komune (tako se prije zvala), s lijeve strane, bila je ljetna kafana, isturena kafana hotela Evropa. Kafana je imala pokrivene lože, u sredini krug za ples, a na strani prema Trebeviću je bio podijum, sa kojega je svirala muzika. Poslije je kafana ukinuta, i tu je napravljena pijaca. Pijaca je jako prljala ovaj lijepi prostor ispred Inat kuće, pa je pijaca ukinuta, a napravljena je ljetna pozornica. Ovdje se danas dešavaju najvažniji koncerti i predstave za vrijeme Baščaršijskih noći. Novi most s desne strane je umnogome pokvario lijepo šetalište ispod lipa, lijevom stranom Miljacke.

Šećerćehajina  ćuprija je povezivala dvije obale Miljacke. U stvari Vijećnicu i Inat kuću. Uz samu inat kuću je bio ogroman brijest. Ispod ćuprije je Miljacka bila potkovana drvenim daskama, pa je lijepo i glatko tekla. Djeca su poturala lavore ispod dasaka, a onda skakala po daskama i natjerivala sitnu ribu u lavore.

S desne strane ulice, prekoputa nekadašnje kafane bio je mali lijepo uređeni park. U samom parku je bilo jedno od prvih obdaništa kod nas.

Idući uz ulicu s desne strane je red kuća napravljenih za vrijeme Austrije. U jednoj od njih je bila mikrobiološka služba regionalne zdravstvene službe. Negdje na sredini ulice je bila vila u kojoj je stanovao Blažo Đuričić, republički funkcioner.

S lije strane ulice nakon dvije-tri kuće je bilo dvorište i u njemu fabrika čokolade “Zora”. Cijela ulica  je mirisala na čokoladu. Odmah do fabrike je bila velika željezna kapija. Od nje se išlo asfaltiranom stazom do stepenica, koje su vodile do jedne vile. Desno  uz  stepenice je bila kuća u kojoj su stanovali moja tetka i tetak. Njihova ćerka dr. Lala Ljubunčić (tada bila student), nedavno umrla, je poslije bila direktor studentske poliklinike. Kuća je imala dvije drvene verande u staklu. Stakla su bila romboidnog oblika, i u raznim bojama.

U onoj kući kojoj se prilazilo stepenicama je u prizemlju bila zubarska ordinacija. Na spratu su stanovali moji drugovi  Šerif i Šefik Bešlić. Šerif je danas poznati doktor-radiolog, a Šefik je veoma uspješan abdominalni hirurg.

U prizemlju tetkine kuće je živjela tetkova sestra Hatidža, zvali smo je Hata. Njena sestra Fahra je bila udata za jednog od najvećih BH istoričara Hazima Šabanovića. Hata je bila veoma religiozna osoba. Nikad se nije udavala. Bila je stalni posjetilac Hadžijske džamije, koja se nalazi na dnu ulice, uz Inat kuću, na obali Miljacke. Ona je raspolagala džamijskim ključevima i bila u neku ruku domaćin damije.

Tatak Hasan Ljubunčić je bio direktor pokopnog društva “Bakije”, čovjek koji je odmah iza rata išao brodom nekoliko puta na hadž, i o tome napisao putopis “Put na hadž”. Knjiga, izdata negdje sredinom pedesetih, je ilustrovana slikama Port Saida i drugih gradova kroz koje se prolazilo. Tetak je tokom rata sakrivao sarajevske ilegalce u osnovnoj školi u Saburinoj ulici, gdje je radio kao učitelj i gdje je bio direktor.

Pred samom kućom se nalazila lijepa bašta sa ogromnim šimširima, jabukama i jednim velikim rijetkim zimzelenim drvetom, koje je čak stavljeno pod zaštitu države. U bašti je uz ogradu prema kući Bičakčića bio hladnjak, sa istim rombastim prozorima kao kod one drvene verande Kuća je inače prije rata bila vlasništvo nekih Jevreja koji su vjerovatno odvedeni u logor. Moja tetka se uvijek šalila o zakopanom blagu, koje je negdje tu , nadohvat ruke.

Preko puta tetke, na drugoj strani ulice, je bila već spomenuta vila u kojoj je živio Blažo Đuričić. On je imao dva sina, negdje mojih godina. Stariji se zvao Zoran, mlađi Zdravko. I oni su bili moji drugovi, igrali smo se zajedno i ja sam im ulazio u kuću. Zoran je završio medicinu, oženio Jasnu (ne znam joj prezime) i oboje su pred sami rat bili nastavnici  na Medicinskom fakultetu (predmet patološka fiziologija). Tokom rata su otišli u Vankuver, u Kanadu, gdje je Zoran prije nekoliko godina umro.

Brat mu Zdravko se početkom rata zatekao na funkciji sekretara Predsjedništva BiH. Neko vrijeme je obavljao tu funkciju i za vrijeme dok je Alija Izetbegović bio prvi predsjednik. Poslije nisam više čuo za njega i ne znam gdje je.

Iznad tetkine kuće do kraja ulice je bilo nekoliko lijepih vila, koje postoje i danas.U jednoj je bio zubar Bičakčić, mislim. S druge strane iznad kuće Blaževića su bile niske stambene zgrade, iste kao i u dnu ulice.

Ulica je bila vrlo prometna pješacima, jer su kolone ljudi išle ili se vraćale sa trebevićke žičare. Za vrijeme rata sam idući od Pivare sa kanisterima vode htio da prođem ulicom sa vrha ka dnu. Odmah na početku ulice su kraj mene zazviždali metci za Trebevića, te sam brzo zamakao natrag za ugao prema pivari.

Nakon što su umrli i tetka i tetak i Hata, kuća je ostala napuštena. Bilo je nekoliko nasljednika, daljih rođaka prijašnjih vlasnika. Oni nisu uspjeli prodati kuću koja se usljed staorsti i lošeg održavanja srušila. Fabrika “Zora” se preselila na Stup, u novu modernu i veliku zgradu. Jedan od najuspješnijih sarajevskih kolektiva u kome su se proizvodili čuveni rahatlokumi, “Maksovi”, eurokrem, bananice, Sarabon čokolade, itd. je jednostavno nestao. U bivšu zgradu “Zore” se uselilo preduzeće “Zlatar”. Mislim da su i danas tu.  Odavno nisam prošao Šahinagića ulicom, čuo sam da se u dvorištvu tetkine kuće napravila neka zgrada. Žičara od rata ne radi, pa nema ni ljudi da grabe uz ulicu, ili se vraćaju zadovoljni sa izleta.

 Dvospratni busevi u Sarajevu su bili zelene boje, ne kao ovi crveni koji voze po Londonu

Sarajevo je negdje  sredinom pedesetih godina dobilo londonske dvospratne autobuse. Bili su to autobusi u drugom životnom dobu, koje su Englezi zamjenjivali, pa sad ne znam jesu li nam poklanjali ili smo morali nešto platiti. Tada još nije bilo tramvajske pruge do Ilidže, pa su autobusi čini mi se prvo vozili na Ilidžu. Išli su starom cestom, koja i sada postoji, ide pored fabrike žice i kroz Stup pored katoličke crkve i Hladnjače i klaonice. Cesta nije bila asfaltirana, nego pokockana granitnim kockama, a saobraćaj se odvijao dvosmjerno.

Autobusi su za Ilidžu polazili sa Marijin Dvora, zapravo sa mjesta gdje su nekad polazili vozovi uskom prugom na Ilidžu. To je mjesto bilo na mjestu gdje je danas zgrada zajedničkih organizacija BiH, tačnije stepenice ispred zgrade, odnosno ono mjesto gdje su mjesecima protestvovali poljoprivrednici u razapetim šatorima. Na mjestu sadašbnjeg nebodera bivše vlade SRBiH je bio park. Tu je bila, koliko se sjećam, i originalna tabla autobuska stanice iz Londona, uz izražavanje zahvalnosti londoncima na poklonjenim autobusima. Na Ilidži je stanica bila ispred hotela “Bosna”, zapravo autobusi su se okretali kod onih rimskih iskopina blizu zgrade opštine. Nedaleko odatle je bila ljetna bašta sa muzikom za ples.

Ja sam bio mali i išao sam na Ilidžu sa mamom i tetkom. Volio sam da se popnem na sprat i da sjedem na prvo sjedište. Onda sam imao utisak da vozim autobus.

Izgradnjom Grbavice “poradili” su autobusi i za Grbavicu. Tako je linija 11 išla na Grbavicu I Lenjinovom ulicom, do današnje pijace i tu se autobus vraćao u grad, Zagrebačkom.Za Grbavicu II je negdje od 1965. proradila linija 12 koja je išla ulicom Đure Salaja, okretala pored “Strojorada” do Željinog, prije zapravo igrališta okretala i ulicom Rave Janković i Marijana Baruna, vraćala se do Lenjinove i pijace na Grbavici jedan, odakle je išla isto kao i  linija 11. Oba autobusa su išla do Doma Armije, tu su se okretali pored samog Doma.  Tu je i bila početna stanica u gradu, kod Umjetničke galerije.

Sarajevski londonci su bili negdje do sredine sedamdesetih, kada ih zamjenjuju novi domaći autobusi FAP iz Priboja. Nešto prije je produžena i proširena tramvajska pruga za Ilidžu, pa autobusi nisu više morali ići do Ilidže. Tek poslije su, sredinom osamdesetih, linije za Grbavicu zamijenjene trolejbusima.  

Od Đubovca je Rzav pravio brzak sve do ulaza u Višegrad, a ispod Stupa se je utišao, ispod vrba se sasvim umirio. To mjesto smo zvali Splatica, i bilo je najzgodnije za kupanje. Bilo je stijena za skakanje, i mjesta za skrivanje pod vodom. Moglo se tu i voziti na gumenim šlaufovima ili u drvenim i metalnim koritima.Tišak se je postepeno širio i postajao plići. Na tom mjestu se Rzav mogao pregaziti, pa su ljudi koji su htjeli na stanicu, da ne bi zaobilazili kroz grad, zavrćali nogavice i gazili vodu.

Od ovog mjesta Rzav je opet ulazio u brzak, razbijao se o kamenje i manje stijene. Sa strane su do same vode rasle vrbe, pogotovu su guste bile na desnoj obali. Taj dio smo zvali Rakiće. Rakiće je bilo skoro neprohodno, i samo smo mi znali puteve kroz njega. Na pola puta do Rzavskog mosta, sa desne strane nalazila se mala čistina uz rijeku, pokrivena kumom, zaklonjena sa svih strana gustim vrbama. Sa suprotne strane se dizala litica sve gore do pruge i staničnih kolosijeka. To mjesto smo zvali “Gdje Esma pere haljine”.

Tu bi dolazila jedna žena koja je imala kuću u Novoj Mahali, neposredno pored Rakića. Živjela je sa bolesnom majkom, koja je bila nepokretna. Esma je bila žena u srednjim godinama, nosila je dimije, nikad se nije udavala. Imala je tamnu boju kože i vidjelo se da ima arapske krvi. Brat joj je bio profesor u Gimnaziji, profesor Abdulahović, predavao je francuski. Esma je morala stalno presvlačiti nepokretnu majku i morala je često da pere veš. Dolazila je na ovo skriveno mjesto i ribala veš na limenoj valovitoj plohi, a onda ga ispirala u brzaku. Tako je mjesto dobilo ime po njoj i po onome što je ona tu radila.

Kad nije bilo Esme mi smo mjesto koristili za najskrovitije i najtajnovitije dječije radnje. Tu smo hvatali ribu, pa je onda pekli, a  pekli smo i ukradene kukuruze i krompire, jeli ukradene šljive i jabuke, kupali se, izmišljali raznorazne priče, prepričavali gledane filmove.

Kad sam odselio daleko i vratio se jednog ljeta nije više bilo ni Rakića ni mjesta “Gdje Esma pere haljine”. Esma je bila živa, ali nije njena majka. Rakiće je posječeno, napravljena je pijaca. Nije se vise moglo poznati gdje je nekada Esma prala haljine. Rzav je ograđen kamenim zidom, a vode jezera iz Bajine Bašte su dopirale sve dovde, pa je umjesto veselog brzaka bogatog mrenama i krkušama nastao mirni prljavi kanal. Na Splatici je napravljen drveni pješački most, pa ljudi nisu morali gaziti vodu i smokriti pantalone da bi stigli na voz. Uskoro je međutim nestalo i voza. A jednog ljeta kad sam došao nije bilo više ni Esme.

 U Višegrad su dolazili doktori iz Srbije. Bili bi tu godinu dvije, neko i duže, a onda odlazili. Od doktora iz Bosne sjećam se jedino da je bio neko vrijeme doktor Kundurović.  

Najviše se od svih zadržao doktor Blagoje Arsenijević.  Bio je, mislim, iz Kragujevca. Mogao je imati nekih trideset pet godina, imao je suprugu Nedeljku, koja je takođe bila doktorica. Proćelav, srednjeg rasta, sportski građen, ličio je na sadašnjeg ruskog predsjednika Putina. Govorio je brzo, jednostavno, i otvoreno. Brzo je zadobio simpatije Višegrađana. Bio je stručan i hrabar, odlično se snalazio kod malih operacija. Za veće operacije slao je pacijente u Foču ili Titovo Užice.

Moja mama je samo u njega vjerovala. Kad bi neko od djece dobilo upalu pluća, išao bi otac usred noći po doktora. On je stanovao blizu Rzavskog mosta, u novoj zgradi kod apoteke. Bunio bi se probuđen, mrmljao, psovao, ali bi uvijek došao.

Jednom sam imao krzamak. Moja mama je čula od komšinice, stare Šećerovke, da je kod krzamaka dobro dijete namazati svinjskom mašću. Mama je poslušala. Ja sam ionako imao visoku temperaturu, a mast je spriječila znojenje  pa umalo nisam stradao od visoke temperature. U panici su zovnuli doktora Arsenijevića. Kad je vidio o čemu se radi rekao je:” Jebem ti, jebem ti, ovo nisam nikad vidio. Nisam nikad nikom rekao da kupa dijete sa krzamakom, a tebi kažem da ga okupaš! ”.

Jednom sam se potukao u školi, imali smo neku radnu akciju, i kolega me je udario motikom i rasjekao mi usnu. Doktorova žena mi je stavila kopče. Nakon nekoliko dana kopče su se rastavile i usna je zarasla rasječena. Kad je to vidio njen muž, doktor Arsenijević, počeo je da psuje vlastitu ženu:”Majku joj njenu, kako će na usnu stavljati kopče!” Morao je rubove obrezati makazama i ponovo zašiti koncem. Usna je srasla sa slabo vidljivim ožiljkom.

Krajem pedesetih u modi su bili motori, i doktor je imao motor. Učestvovao je s njim na trkama i bio jedan od najboljih. Početkom šezdesetih je kupio fiću. Malo zatim je i on, kao što su radili i njegovi prethodnici odselio u Srbiju. Bilo mu je žao Višegrada. Ali ćerke su već bile velike i žena je insistirala da idu u veći grad. A Višegranima je ostao u sjećanju kao ni jedan drugi do tada. Negdje početkom sedamdesetih Višegrad je dobio svoje prve domaće doktore i stomatologe, školovane u Sarajevu. Nije više bilo potrebe da dolaze doktori iz Srbije. 

p.s. Vidim da je u Kragujevcu dekan medicinskog fakulteta prof.dr. Nebojsa Arsenijevic, a ima i jos jedan profesor, Slobodan, mislim, i to mu je brat. Ima i jedna ili dvije doktorice sa istim prezimenom. Ne znam koliko bi, ako je ziv, ovaj "visegradski" doktor imao godina, a ovi doktori su mu vjerovatno  familija.

Početkom šezdesetih, kad smo uselili u stan na Grbavici 2, stanovi na Grbavici su se grijali ćumurom. Jedan dio zgrada je imao centralno grijanje, kao naprimjer neboderi uz Miljacku preko puta hotela “Bristol”. Uz jedan od tih nebodera, gdje su uglavnom bili vojni stanovi, je bila kotlovnica na ugalj. Zimi bi iz visokog dimnjaka izlazio crni dim, a čađ bi prekrila snijeg u širokom krugu oko dimnjaka. Crni dim je ulazio u naše učionice u Trećoj Gimnaziji, stvarao se dimni sloj visok pola metra.

Naš stan, kod okretaljke autobusa dvanaestice, smo grijali ugljem i drvima, koji smo kupovali, ubacivali kroz mali prozorčić u malu šupu, koju je svaki stan imao u podrumu. Od silnih dimnjaka i čađi nad zgradama bi se nadvio crni dim, pa je bilo opasno otvarati prozore.

Krajem sedamdesetih u modu su ušle naftarice. Mama je kupila naftaricu za “vizitnu” sobu. Kupio se i televizor. Naftarica je gorila u ćošku, a na TV smo gledali “Sveca” i onog poljskog špijuna, zaboravio sam kako se zove. Prenošeni su i boks mečevi Muhameda Alija, a onda i spuštanje prvog čovjeka na Mjesec. Ustajali smo kasno iza ponoći da gledamo te prenose.

Problem je bio što se nafta morala donositi sa Vrbanje, nije bilo druge pumpe u blizini. A u autobus nisu dali unijeti. Tako sam svaka tri dana morao na rukama nositi kanistar od deset litara lož ulja od Vrbanje do Grbavice 2.

Naftarica se ubrzo počela začepljavati. Malo, malo, pa se lož ulje stvrdne i izlaz ulja u kazan začepi. Onda smo morali zasukati rukave i sa nekim žicama probati odčepiti prolaz. Kazan je bio mastan, ruke bi se umastile sve do ramena. Ulje bi poteklo, ali bi se poslije nekog vremena opet začepilo.

Projekt gasifikacije Sarajeva je preporodio grijanje u glavnom gradu. Toplane su počele raditi na plin i zrak je postao mnogo čišći. Naftarice su postale prošlost.