Grbavičke jeseni

Jesen je počinjala rođendanom moje majke, 21-og septembra. Prije toga, na tri dana, je bio rođendan njenog unuka Emira.

Nema više ni nane ni unuka. Oboje su poginuli ni krivi ni dužni. Nanu je na ulici udarilo auto, njenog unuka, moga sestrića, je nekoliko godina kasnije pogodila zločinačka granata na Markalama.

Unuk je bio naslijedio stan od nane. Početkom rata se oženio, morao otići sa Grbavice, na koju se nije nikad više vratio. Njegova žena je prodala stan u ulici Rave Janković, tamo kod Željinog, ondje gdje se nekad okretao dvospratni autobus broj 12.

Dolaskom jesenjih magli naviru sjećanja na jeseni provedene u tom stanu, sjećanja na rahmetli oca i majku. Otac bi sjedio u kraju duguljaste kuhinje (sve su skoro kuhinje na Grbavici bile tako iste, duge a uske), okružen dimom cigarete čitao novine ili slušao radio. Kada bi čuo da iznad Željinog zapišti lokomotiva ćire, izašao bi na balkon da pogleda kroz uski prolaz između zgrada, na mali dio vidljive pruge na brdu. Vidio bi za trenutak voz koji je klaparao spuštajući se sa Bistrika ka Staroj stanici. Otac je preselio iz Višegrada kada mu je bilo 55 godina, i uvijek je ostao željan svog rodnog grada, kao što sam i ja sada iz tuđine uvijek željan svoga rodnog Sarajeva.

Jesen je donosila brige. Valjalo je kupiti ćumur, smjestiti ga u male šupe u podrumu. Svako je imao malu supu , odijeljenu od drugih stanara letvenim pregradama. Ložilo se stalno obično samo na jednom mjestu, u  "prikljucak" u kuhinji, a popodne i navece i  u onoj većoj sobi. Bile su samo dvije sobe u stanu. Tako je bilo skoro kod svakoga na Grbavici. Jedna primaća i jedna spavaća. Nije bilo dječijih soba. Neko je uvijek morao spavati u primaćoj sobi, gdje su se  naveče razvlačili kauči, a ako bi došli gosti, onda su se prostirali i dušeci po podu.

Poslije peći na ugalj u modu su došle naftarice. Najbliža benzinska pumpa je bila na Vrbanji. Lož ulje se nije smjelo unositi u sutobuse. Tako sam svaki treći dan morao sa Vrbanje, nekih dva-tri kilometra od Grbavice 2, donositi na rukama kanister sa deset litara lož ulja.

Kotlovnica kod nebodera u ulici Đure Salaja ( uz Miljacku) je takođe bila na ugalj. Zagađivala je sve oko sebe, svojim crnim dimom i čađi. Dim se uvlačio u naš razred u Trećoj Gimnaziji, mogao si mu vidjeti sivi nivo od kojih tridesetak cm.,kako lebdi iznad crnog, nekim uljem namazanog, drvenog poda. Teški smog se uvlačio u kuće, pa kad se otvori kuhinja nije se znalo šta je gore, duhanski dim iznutra, ili onaj pogibeljni dim izvana.

Dolaskom jeseni dolazile su i utakmice na Željinom. Kad nismo imali para za kartu, ili kad nas niko od nepoznatih starijih (“Čiko, mogu li s tobom?!”) nije htio uvesti za ruku, kao svoje dijete, penjali bi smo se na brdo Šanac, iznad igrališta, i kao iz aviona pokušavali gledati utakmicu. Istovremeno si morao paziti da se ne klizneš na klizavu glinu i da se ne otisneš niza strmu stranu.

Gomile lubenica na ulicama ljeti, u jesen bi bile zamijenjene gomile kupusa. Dolazili su seljaci iz Semberije i po cijeli dan prodavali kupus u  vrećama. Morali su  i noćivati kraj njega. Na pijaci se kupovao “sjenički sir”. Seljaci sa Sjeničke visoravni iz Sandžaka su donosili na prodaju kace ovčijeg sira, kojega su skupljali po planini cijelo ljeto. Rijetka je bila kuca koja bi docekala zimu bez kace ovoga bijelog sira.

U jesen se stan osjećao na esenciju. Mama je kiselila šarenu salatu, paradjz-paprike, i one babure koje su se punile izribanim kupusom. U kavonoze ( velike staklene tegle) se kiselio isjeckani kupus, pravila se “sijeca”. Sijeca bi prva nadošla, pa se mogla jesti kroz nekoliko dana.

Za lijepih jesenjih dana smo išli s rajom iz razreda, preko brda, u Miljeviće, kod našeg školskog druga Marka, Vuletića, da igramo lopte. Danas bi to bilo kao da smo išli u drugu državu.

S dolaskom jeseni često su nastupale nestašice u prodavnicama. Najčešće bi nestajalo mlijeka, pa su dede i babe, oni koji su imali unuke, male bebe ili malu djecu, morali rano da ustaju da stanu u red za mlijeko. Usput bi kupili i polubijeli hljeb, dok ga je još bilo.

Poslije se jesen na Grbavici prepoznavala po dugim redovima automobila koji bi se nanizali u redu za benzin. Pored pumpe na Vrbanji napravila se i pumpa kod “Strojorada”, pa onda ona kod mosta Bratstvo-Jedinstvo. Od svake pumpe bi se poredala auta u niz od skoro kilometra. Neki su vlasnici automobila ostavljali svoje ljubimce i preko noći, u nadi da će sutradan doći benzin, i da oni tako neće izgubiti red.  

U jesen se išlo i na planine. Na Bukovik, na Šavnike, ili na Romaniju u dom “Slaviše Vajnera Čiče”, ponekad na Bijambare, ili na Treskavicu. Oktobar je bio najljepši mjesec za planinarenje. Sunce je znalo još uvijek biti ugodno,a nije bilo prevruće. Rijetki su bili oni koji su znali “koje gljive valjaju”, pa su ih brali i jeli, drugi ne bi pojeli gljivu ni za živu glavu.

Bile su to jeseni dječačkih i mladićkih dana, kojih se rado sjećam. Grad je nezadrživo rastao, Grbavica je postajala sve bliža centru, jer su se iza nje počeli nizati Hrasno, Otoka, Alipašino……..