Rijetko je ko, dok sam ja bio mali, imao razvedenu vodu po kućama. Naša kuća je bila najveća u Novoj Mahali, i imala je razvedenu i vodu i kanalizaciju, ali mi se čini da je vrlo rijetko bilo vode, iz kog razloga, ne znam ni sam.
U Višegradu je neka vlast, možda austrijska ili ona za Stare Jugoslavije, napravila desetak metalnih česmi i postavila ih na sve najvažnije lokacije u gradu. Česme su napravljene od ljevanog željeza, ili od neke legure (nikad nisu hrđale), imale su reljef u formi udubljenja, bile su visoke oko dva metra, te imale široko metalno korito.
Oko česme su se od ranog jutra skupljale žene, djevojke,djeca, a najveća bi gužva bila negdje oko akšama, kada je svako dolazio da se obezbjedi vodom za noć i sljedeće jutro. Tada bi se tu formirao cijeli narodni zbor, razvila bi se priča. Neke bi nasule vode u kante i u bokale, i stupale u priču, a neke su zadugo čekale sa praznim sudovima, kobajagi da na njih dođe red. Uz žene su dolazila I djeca, koja bi se onda oko skupljenog svijeta igrala ganje, trčala i cičala. Pojedine žene bi se toliko zanijele pričom, da bi ih neko od ukućana počeo dozivati s prozora, ili sup o njih slali nekoga od ukućana sa porukom da se više vraća jer babo i majka nemaju čak vode ni za kafe.
Preko dana, za velikih vrućina, skupljala su se djeca oko česme. Neko bi se dijete popelo na korito i začepilo prstom slavinu, a onda bi malo otčepilo, da mlaz šikne ustranu i da pokvasi one oko česme. Ovi su pak, sa svoje strane, kobajagi bježali, a ustvari se ponovo vraćali i vriskali od zadovoljstva kad bi ih dohvatio mlaz vode.
Zimi bi ostavljali česmu da voda teče po svu noć, da se ne bi zaledila. Ujutro bi se nahvatale ledenice svuda okolo, posebno su ogromne ledenice visile sa korita, ali voda je u slavini i dalje tekla. Ponekad bi se formiralo široko zaleđeno polje oko česme, pa bi se djeca “plazala”, a stariji su oprezno pristupali, pazeći da ne padnu i da se ne “razbiju”.
Na česmi smo često prali kupljeno ili ukradeno voće, dudove i džanarike iz komšijskih bašta.Mada je pored česme stajala ploča sa natpisom da je zabranjeno pranje veša i kupanje, neki to nisu poštovali, pa bi žene donosile veš da ga isperu.
U Novoj Mahali pamtim četiri lokacije gdje je bila česma, svakako je meni bila najvažnija ona kod naše kuće, na raskršću ulica Hasana Veletovca i Hamida Beširevića. Tu me mama često slala da naspem vode. Ta česma više ne postoji, mislim da nema više niti jedne u Novoj Mahali. Ono što me je iznenadilo, kada sam ljetos bio u Višegradu, jeste da je ostala česma u Čaršiji, ona kod džamije na početku Titove ulice (vidi sliku).
jedina preostala cesma
Stvarno sa zadovoljstvom citam tvoje opise,meni potpuno nepoznatih mijesta,ali i uvidjam slicnost i budim sijecanja sa malim mijestom gdje sam ja provodio dio dijetinjstva.Pored Sarajeva,mog rodnog i najdrazeg grada,boravio sam cesto i u jednom malom primorskom mijestascu,sa slicnim cesmama na kojim sam “pumpao”vodu. Bio sam mali i nejak pa bi mi cesto neko pomogao pumpati.Jaki mlaz brzo bi napunio kante,koje bi uz mnogo napora,nejakim rucicama, odnio babi i dijedu.Kako je to zadovoljstvo bilo donjeti vodu dragim ljudima.
Eh kol`ko puta sam se napio vode baš na ovoj česmi – kada sam se vraćao iz škole u Mahali, “preko Drine” kući u Pavlion (Paviljon)! Nešto mi steglo u grudima čitajući ovo, pa se prisjetih ove Tvoje ulice, tamo sam Bog zna koliko puta prošao prateći (poslije Korza i sportskog naveče :))tadašnju curu, a sadašnju ženu kući…